Search This Blog

Tuesday, February 25, 2014

War on Drugs - Lost in the Dream (2014)

Najbolje što sam do sada čuo od muzike ove godine dolazi nam iz glave Adama Granduciela i njegove grupe The War On Drugs. Još od 2003 kad su se sreli u filadelfijskom gradskom parku, dok je Kurt Vile svirao svoju elektaru a Adam zastao da posluša, pa narednih pet godina se nisu više odvajali. Zajedno su proživeli fascinaciju Dylanom, koja se danas kod Vajla manje a kod Adama znatno više oseća i izdali antologijski prvi album grupe Wagonwheel Blues. Vajl zatim odlazi da poput hvatača vetrova proba da uhvati tu neuhvatljivu božansku melodiju i da je upakuje u savršenu pop pesmu, što mu naravno ne polazi za rukom pa ostaje na pola puta, gde mu kroz krhku strukturu njegovih pesama propadaju delovi te savršene melodije koju će bezuspešno pokušavati da uhvati tokom cele svoje karijere. Adam se opredelio za naoko lakši, ali ipak opasniji put. Odabrao je da pulsiranje bude njegov izraz. Kada njegove pulsacije interferiraju sa slušaočevim, i jedan i drugi su na konju, a kad ne, eto problema! Zato i kažem da je Adamov put opasniji. Savršena melodija je razumljiva i prihvatljiva svima, unutrašnju frekvenciju nemaju svi istu. Zato, ako ovaj mid-to-downtempo ritam koji The War On Drugs emituju korespondira sa vašim, veoma će vam se svideti ovaj album, ako ne, može da vam bude monoton pa i dosadan. Dopada mi se i vrlo diskretan uticaj Dylana pre svega u vokalnom fraziranju u nekim pesmama, kao i gitara koja je čini mi se daleko suptilnija nego na prethodnim njihovim albumima, kao da kaže što bi rek'o Daniel Kovač "lakše lakše moj konjiću...".