Search This Blog

Saturday, July 18, 2015

Florence + the Machine - How Big, How Blue, How Beautiful (2015)

Reći da je Dragana odlično napisala prikaz je pleonazam. Dovoljno je reći Dragana je napisala prikaz. Ipak moram malo da dosolim: ovo je jedan od onih albuma koji bi bili autentični iskaz rock autorke koja ima šta da kaže o svom unutrašnjem životu da ga se nije dočepala izdavačka kuća koja hoće da napravi pare pa doda sve ono za šta misli da će se svideti što široj publici. Ipak, i pored "ogromne" i moderne produkcije, tu i tamo izbija na površinu jak autorski pečat naše drage Florence baš kao što izbija na površinu sveže prekrečeni grafit. Ovaj album je dobra ilustracija moje teorije o rocku i popu - da je snimila ove pesme ne razmišljajući kako će da prođu kod publike bio bi to odličan rock album, no, pošto su ona (ili njen izdavač) najviše mislili baš o tome ovo je samo još jedan, istina nadprosečan, pop album!
Recenzija: Florence + the Machine: How Big, How Blue, How Beautiful
GARDENCAFE.ME

Mac Demarco - Another One (2015); Mac Demarco - Some Other Ones (2015)

Mac Demarco je regresirao od indie popa u pop - prvi mini EP je kolekcija slatkastih savršenih lakoprijemčivih pop komada na kojima bi mu i Bitlsi pozavideli koji će doživeti planetarni uspeh a drugi je kolekcija instrumentala koji bi se mogli svirati na svadbama kao najava za ulazak onih kolica sa mladenačkom tortom. Mislim da se ovde Mac i ja zauvek rastajemo ne zato što imam nešto protiv njega nego on jednostavno izlazi izvan dometa mojih radara. Srećan put, Mac Demarco!
Mac DeMarco shares "Another One" of his forthcoming mini-LP of the same name! Pre-order now on iTunes:smarturl.it/anotherone Pre-order physical: http://omni...
YOUTUBE.COM

Tame Impala - Currents (2015)

A priori sam negativno nastrojen prema ego-tripping projektima poput ovog Kevin Parkerovog gde dotični sve radi sam: svira sve instrumente, peva, komponuje, miksuje, producira...pa još kad prva stvar Let It Happen zazvuči negde oko polovine pesme kao Fanfare For The Common Man Emerson, Lake & Palmera pretencioznost neminovno počinje da vrišti iz mojih zvučnika koji počinju da vape da prekinem slušanje. Odoleo sam na sreću tom iskušenju pa sada a posteriori mogu da kažem da mi ovo pakovanje psihodelične muzike šezdesetih i sedamdesetih, elektronike, Britney Spears i Kylie Minogue, Flaming Lipsa i Shoegazera poput My Bloody Valentine u jedan paket na kraju krajeva uopšte ne zvuči loše. Tamo kuda su se The Black Keys poslednjim svojim albumom uputili, Tame impala su albumom Currents već stigli. Adekvatni i vizuelno primamljivi omot (uradio ga Robert Beatty na Kevin Parkerovu ideju) sa temom iz dinamike fluida i činjenica da iz tradicionalnih muzičkih instrumenata kojima se Parker inače služi izlazi zvuk koji zvuči (skoro) kao da je sintetizovan elektronskim putem uopšte neće odmoći egzaltiranom prijemu koji će album doživeti od strane publike. Savremena inteligentna muzika za ples sa rehumanizovanim sredstvima za proizvodnu (analogni instrumenti) i rezultatima rada (emocije+prijatnost) će ovoga puta od mene biti visoko ocenjena!


Jason Isbell - Something More Than Free (2015)

Ako s punim pravom mislite da su Anton Pavlovič Čehov i Raymond Carver, koji su svoju magiju prosipali na nekoliko do nekoliko desetina stranica, majstori kratke priče, šta ćete tek misliti o Townes Van Zandtu ili Tom T. Hallu koji u formatu trominutne pesme sa nekoliko strofa i refrenom uspevaju da ispričaju najdirljivije ili najživotnije priče (recimo, Van Zandtova Tecumseh Valley, jedna od najlepših, je sa tačno 217 reči uključujući i članove, veznike, priloge i predloge opisala sudbinu nesrećne devojke od rođenja do smrti). Chuck Berry, jedan od prvih storytellera bi na to u svom stilu rekao …Roll over Carver and tell Chekhov the news…drugim rečima, svaka čast književnicima ali muzički pripovedači kako bi se to kod nas prevelo su pravi majstori kratke forme i kao takvi se rađaju a ne nastaju. Ne možeš ih obučiti ni na online ni na offline kursevima kreativnog pisanja, makar ih kakav nobelovac držao. Ono što ih izdvaja od ostalih smrtnika je osećaj za detalj, tačnije za izbor pravog detalja. I ovi pomenuti i ovi koje ću sada pomenuti su taj osećaj imali. Bob Dylan, Neil Young, Johnny Cash, Dolly Parton, Iris DeMent, Joni Mitchell, Steve Earle, Gram Parsons, Willie Nelson, Kris Kristofferson, navođenje najboljih storytellera izgleda kao navođenje najznačajnijih ličnosti rock muzike, bar one koju ja pratim i volim. Uvek kada se pojavi novo ime u toj oblasti, to je događaj sam po sebi. Još kad taj novajlija zapreti da će pomračiti slavu mnogima od gore navedenih, onda mu se mora pokloniti pažnja koju zaslužuje.
Jason Isbell nije novo ime na country/folk/rock sceni. Od 2001 do 2007 je bio aktivan u grupi Drive-by Truckers i kao gitarista i kao kompozitor (albumi Decoration Day, Dirty South, Blessing and a Curse), od onda nastupa pod svojim imenom. Sirens of the Ditch, Jason Isbell and 400 Unit, Here We Rest, Southeastern (drugi i treći je potpisao kao Jason Isbell and 400 Unit) – ovakvim nizom se malo ko može pohvaliti. Kulminaciju priznanja kritike dobio je ovim poslednjim, Southeastern, koji je na većini specijalizovanih Americana listi završio na samom vrhu, čak se tu i tamo pojavljivao na godišnjim listama časopisa „opšte prakse“ poput Uncut-a na primer.
Novi album, Something More Than Free, je korak dalje od njegovog Drive-by Truckers nasleđa, sve je manje južnjačkog rocka i električnih gitara, sve više folk/country zvukovlja (što bi rekla A.B., koju nikako da ubedimo da napiše neku recenziju za potlistu). Nisam, međutim, siguran da je ovaj album bolji od prethodnog njegovog, već pomenutog Southeastern.
Otvara ga If It Takes a Lifetime, mid-tempo country pesma u kojoj violine supruge Amande Shires ima važnu ulogu a koja govori da je za spoznaju nekih suštinskih stvari o životu potreban ceo život. 24 Frames, koji je izbačen kao najava albuma, se može tumačiti kao pesma o odnosu sa dragim ljudima koji izgledaju kao da su bogomdani i večni, a mogu otići dođavola na ovaj ili onaj način u svakom trenutku. Refren ide ovako „You thought God was an architect, now you know, He’s something like a pipe bomb ready to blow, And everything you built that’s for show goes up in flames, in 24 frames“ i tek kad se pogleda video ove pesme postaje jasno zašto se pominje format snimanja  35-milimetarskom kamerom od 24 frejma, jer se prikazuju snimci iz detinjstva oštećeni protokom vremena. Lepo se rimuju flames i frames, i treba da su tu gde su. U prelepoj Flagship dvoje ljubavnika su skrenuli sa mitskog Lost Highwayja u nekakav napušteni hotel, sede jedno pored drugog, ali su hiljadu milja daleko, i dok sećanjima na lepe dane on pokušava da je ubedi da ima nade za njih, muzika i ton njegovog glasa govori da je ipak više nema, kako za njih dvoje, tako i za svakoga od njih pojedinačno. Kako se približava kraj pesme čini se da za dvoje ukletih ljubavnika više nema izlaza do polaska na poslednju vožnju. Na engleskom zvuči lepše ovaj završni stih „I’ll drive and you can ride in the back seat, We’ll call ourselves the flagship of the fleet…“. Sledeća,  teach me How To Forget, teach me how to learn and listen…se očigledno odnosi na Jasonov period preteranog konzumiranja alkohola iz koga je moguće izvući se samo ukoliko imaš nekoga da se osloniš. Još jedna pesma srednjeg tempa sa zaraznim refrenom koja bi u Americana krugovima mogla biti hit. Grandiozna Childen of Children je oda roditeljima koji svašta propuštaju u svojim životima da bi odgojili decu što deca počinju da shvataju tek kada i sami postanu roditelji. I Jasona i njegovu Amandu majke su rodile pre punoletstva, ovo je potpuno lična pesma. Pesma The Life You Choose se svodi na pitanje iz naslova: živimo li život koji smo sami odabrali ili smo što reče Njegoš u malo drugačijem kontekstu „…jedna slamka među vihorove…“. Pesmu Something More Than Free Jason Isbell je izabrao za naslovnu jer najbolje ilustruje njegov i svetonazor običnih ljudi sa jugoistoka USA, radničke klase, zanatlija, sitnih preduzetnika. Svojim prozaičnim poslom koji svakog dana obavljaju ispunjavaju svoju svrhu postojanja na ovome svetu i zahvalni su bogu na tome (ne idem nedeljom u crkvu jer sam preumoran, ali zahvalan sam Bogu što mi je dao posao…). To je onaj konzervativno fatalistički pristup životu (…tako mi je suđeno…) tako karakterističan za današnju američku radničku klasu odučenu od bilo kakvih revolucionarnih ideja. Speed Trap Town je priča o provinciji kao geografskom pojmu i kao stanju duha, crtice iz nečijih života (…doktori su rekli da tata neće doživeti sledeću godinu, ali, evo, praznici su prošli a on je još uvek sa nama…). Gitarski solo, težak kao što je težak vazduh u učmalom jugoistočnom malom američkom gradu stavlja tačku na ovu priču. Naredne dve pesme su kao neki povratak u prošlost, naravno samo da bi se objasnila sadašnjost i nagovestila budućnost. Jer životne priče se ponavljaju, uvek malo izmenjene, ali se ponavljaju. Prva je o mladoj, samohranoj majci iz vremena velike depresije iz tridesetih godina dvadesetog veka koja žudi za boljim životom, a za nju je paradigma boljeg života vožnja Hudson Commodoreom, luksuznim automobilom iz tog doba.  Tu i u sledećoj pesmi je Isbell po ko zna koji put pokazao da je majstor sažetog pričanja priča jer je samim pominjanjem Hudson Commodorea sa svim aluzijama koje to ime sa sobom nosi pola priče već ispričano. Baš kao i kod sledeće, Palmetto Rose. Običaj o kome govori pesma je deo južnjačke baštine sa korenima još iz američkog građanskog rata kada su dame svojim izabranicima koji su odlazili u borbu kao amajliju davale veštačke ruže ispletene njihovim rukama od listova palme. Kad se pomene Civil War, srce svakog pravog južnjačkog gentlemana zakuca brže a pesnica se sasvim nesvesno steže pa gitara više ne zvuči nežno i milozvučno kao na većem delu albuma. Poslednja pesma, prava balada To a Band That I Loved kažu da je o grupi Centro-matic, Isbellovoj omiljenoj sa kojom je nedavno nastupao.
I sada, pošto sam ga više puta preslušao, ne mogu sa sigurnošću da kažem da li je Something More Than Free bolji od Southeastern. Nema pesme poput Cover Me Up jedne od najboljih u poslednjih deset godina, ali Flagship, How To Forget, Speed Trap Town i Hudson Commodore su svakako vrh ovogodišnje produkcije ali i sve druge sa albuma mnogo ne zaostaju i više je stvar ukusa nego pitanje kvaliteta koja će vam se više svideti. Uostalom, Isbell ne stremi mainstram tržištu, on je odabrao teži put (i reče u nekom interviewu da je očev savet bio: teži put je ispravan put) kojim korak po korak ulaziš u krug onih u uvodu pomenutih velikana  gde se ne računaju albumi, top liste i nagrade, računaju se samo pesme koje ostaju da bismo im se iznova i iznova vraćali. U stvari, on je u taj krug već ušao a da mi toga još uvek nismo svesni.



Neil Young + Promise of the Real - The Monsanto Years (2015)

Muzika uopšte nije loša ali album su uništili banalno politizovani tekstovi o GMO kao najvećoj opasnosti koja vreba čovečanstvo sa kojima se em ne slažem em su do besvesti direktni i prozaični. Više poezije ima u vremenskoj prognozi nego u ovome. Neko njemu blizak, ako takvih uopšte ima (čujem da je prilično namćorast), mu je trebao reći da ovo ne objavljuje. Preživeće to Neil, jes' mu ovo jedan od većih promašaja ali dizao se on već posle sličnih brljotina. Pozdrav Willie Nelsonovim sinovima Micahu i Lucasu koji su po mom mišljenju uradili dobar posao ali sa tim kamenom vezanim za noge u vidu tekstualnog predloška njihovoj svirci nisu mogli da se spasu potonuća.
Neil Young + Promise Of The Real - The Monsanto Years: The Message Pre-Order 'The Monsanto Years athttp://www.NeilYoung.com

Christopher Paul Stelling - Labor Against Waste (2015)

I gitara i glas! Sigurno završava godinu u mojih top 100 a na kom tačno mestu - videćemo. Poslušajte furioznu "Horse" pa će vam biti jasno zašto!

Reno Bo - Lessons From a Shooting Star (2015)

Kada ti pri prvom preslušavanju nekog albuma padaju na pamet Dave Edmunds i Big Star onda znaš da imaš prinovu u svom ovogodišnjem top tenu. Reno Bo, sa radnim mestom gitariste kod Albert Hammond Juniora, izdao je posle šest godina pauze svoj drugi album, bolji i konkretniji od prvog. Preslušavanje ovih akobogda-klasika je besplatno. Velika preporuka.

Various - Dylan, Cash and the Nashville Cats (2015)

Interesantna kompilacija sa gomilom mojih all-time favorita kao Hickory Wind, Girl from North Country, Will The Circle Be Unbroken, Silver Wings, The Night They Drow Old Dixie Down, Blue River od Erica Andersena, pa par Dylanovih i Hankovih pesama, tu su i Cash i Young i J.J. uz još tuce poznatih izvođača ali i rariteta. Sve to može da se nađe na mjuzik bej blogu. Provukoše se i tričetvrt članova Beatlesa (nije mi baš najjasnija ta veza Bitlsa i Nešvila!?!) sa svojim uradcima, ali dobro, da ne sitničarimo previše, super je kompilacija!

Sam Outlaw - Angeleno (2015)

Ako volite country novi album Sam Outlawa (verovali ili ne nije fejk prezime, već mamino devojačko!) Angeleno će vas vratiti u ona vremena kada se još uvek niste razočarali u njega (u country, ne u Sama!). Ne verujem da će vas tata Cooder koji svira sve gitare, bajo sexto i bendžo i sin Cooder na bubnjevima odvratiti od slušanja ovog sasvim pristojnog trad-country albuma. Ry i Joachim su, tek se i to zna, radili i produkciju.
From his album "Angeleno" released on June 9, 2015 on Six Shooter Records. Buy it on iTunes here:https://itunes.apple.com/ca/album/angeleno/id990429868 http...