Search This Blog

Sunday, May 4, 2014

Sharon Van Etten - Are We There (2014)


U današnjem kulturnom dodatku Politike ima lep tekst o Jovanu Skerliću u kome se spomenuti poredi sa još jednim velikim književnim kritičarem, Bogdamom Popovićem. Tekst kaže da je Popovićeva kritika bila dogmatska i larpurlartistička a Skerlićeva impresionistička. Prvi se više bavio estetikom a drugi svojim utiscima i socio - istorijskim kontekstom nekog dela. Za prvi pristup treba imati konkretna znanja iz umetnosti o kojoj se piše što ja nemam, za drugi ne toliko, pa mi je, hteo ne hteo ovaj drugi pristup bliži. Pa evo, ceo taj dugačak uvod sam napravio da bih podelio sa vama svoje utiske o novom albumu Sharon Van Etten, Are We There. Prvo sam mislio da njen novi album liči na legendarni Starsailor Tima Buckley-a. Jeste, ima tog dramatičnog pevanja, samo što je Tim potpuno opušten i spokojno i besciljno luta neistraženim zvučnim predelima, dok je Šeronin glas malo nervozan, tačno je da može da ode daleko i visoko, ali se ta nervoza ne može sakriti, nego se prenosi i na slušaoca., a kod mene je dodatno pojačana kompjuterizovanim zvukom udaraljki pa i klavijatura. Opet, na nekim pesmama kao što su uvodna Afraid of Nothing, Your Love Is Killing Me i Tarifa, sve joj opraštam, jer su to balade veće od života, baš onakve kakve volim (kao na primer ona Late at Night od Buffalo Tom-a ili Fairytale of New York od The Pogues). Kad god ima drame i pathosa, grandioznosti i dinamike, Šeron je odlična, kad god kalkuliše i zvuči veštački, kao u Taking Chances (to je ova dole) zvuči u najgorem slučaju kao Sinead O'Connor ili Kate Bush a u najboljem kao da hoće da uhvati priključak sa Lanom Del Ray. Mislim da je glat mogla da krene putem Tim Baklija, spremna je za to, ali je isto tako svesna da u tom slučaju nikakav komercijalni uspeh ne bi postigla. Šteta, propuštena je prilika da napravi remek delo sa kultnim statusom, koja joj se, ako postigne uspeh za kojim žudi, nikada neće ponovo ukazati. No, ni put Lane Del Ray nije tako loš, ako ništa drugo sigurno je daleko lukrativniji od Timovog puta. (pisano 04.05.2014)


Sudeći po ovoj stvari, Sharon, koja mi je veoma draga i mislim da je autentičan autor, ide u pravci James Blake-a sa tim ogromnim basom. Ne mogu reći da mi se sviđa taj pravac, ali pesma je što se više bliži kraju, sve bolja. Na kraju je tek to ona stara Sharon, sa tim svojim plivajućim vokalom...no, sačekaću album da bih stekao konačan sud. (pisano 07.03.2014)