Search This Blog

Friday, November 13, 2015

City and Colour - If I Should Go Before You (2015)

Dallas Green je malo promenio kurs i krenuo stazama, kojima je već prošla grupa Simply Red - blue eyed soul, mekša varijanta! Dobro, nije baš kao njihov, više je bluesy soul, ali oni su mi pali na pamet dok sam preslušavao album, sigurno ne slučajno. Ovo je daleko od epohalnog albuma ali moram da priznam da ga je prijatno slušati, što je za njega plus.Minus je što ću ga brzo zaboraviti!
Finally the Titel track of his next month coming new Album : ) check it out : ) I do not own any of this content, it belongs to its respective owners.
YOUTUBE.COM

Thursday, November 12, 2015

Obnox – Boogalou Red/Know America/Wiglet (ever/never, 2015)

Šta misliti o čoveku koji za devet meseci izda tri kompletna albuma? Da li hiperprodukciju prati  hiperkreativnost? Hajde da vidimo!
Lamont „Bim“ Thomas iz Clevelanda, Ohio, nije novo ime na sceni. Sa četrdeset i kusur godina ima popriličnu kilometražu u garažnim bendovima. Svirao je bubnjeve u grupama Bassholes, This Moment In Black History, Puffy Areolas. Svima njima je zajednička karakteristika lo-fi estetika i zvuk u crvenoj zoni rekordera („in the red“ kako to Obnox kaže). 2011 je osetio da je pravi trenutak da preuzme kompletnu kontrolu nad svojom karijerom ali ne u smislu uspešnosti iste pošto sam uveren da on ne želi bilo kakav uspeh u konvencionalnom značenju te reči, nego u smislu slobode delovanja i izražavanja. Za ove četiri godine izdao je sedam albuma i isto toliko EPja (ne držite me za reč, možda je u međuvremenu dok ovo pišem izbacio još neki!).
Ove godine se prvi put oglasio u januaru, sa Boogalou Reed albumom. Garažni rock par excellence, ružan, prljav i zao, sa fuzz gitarama i svim ostalim što ide uz taj žanr. Ne znam o čemu Obnox govori jer teško je kroz svu tu buku razaznati reči, ali nekoliko naziva pesama je indikativno. Recimo, kada vidimo da se jedna pesma zove Cynthia Piper at the Gates of Dawn nemoguće ju je ne povezati sa istoimenim Pink Floyd albumom (bez onog „Cynthia“). Možda je Obnox tako nazvao pesmu samo zato što ima čudan smisao za humor ali pre će biti da nam tim naslovom stavlja do znanja da je muzika koju pravi ipak stavljena u određeni kontekst – kao da želi da kaže da kod njega postoji svest da je i njegova muzika deo onoga što nazivamo rock muzikom, ma kako daleko bila od onoga što u tom idiomu predstavlja Pink Floyd. Naslovom Too Punk Shakur koji je  još duhovitiji i bremenitiji značenjem, Obnox definiše svoje Afroameričko poreklo i svoju punk domovinu. Uvrštenje na album obrade pesme Ohio Crosby, Stills, Nash & Younga koja govori o Kent University masakru kada je nacionalna garda pucala na studente protestante protiv Vijetnamskog rata je jasna aluzija na skorašnje rasne nemire u USA.
U aprilu je izašao podjednako žestoki, ali sa više funkoidnih elemenata, album Know America. Konceptualni album o preuzimanju radio stanice koja emituje „sranja“ ipak nije upao u zamku konceptualnih albuma gde pesme služe konceptu a ne koncept pesmama. Na ovom albumu, za razliku od prethodnog, lako se mogu naći obrisi melodije ako uspete da se probijete kroz bodljikavu žicu fuzza i reverba (Menocause, Life Long Vile). Možda je najmoćnija stvar na albumu repetitivna Power House posle koje sledi završna Safe Harbour, povratak u mirnu luku Thomasovog prirodnog izvorišta, rap/hip-hopa.
Wiglet (Urban dictionary:  Wiglets - immature kids aged 15 and under who mimic the language, clothes, music, style, hobbies, education level, etc of African American Ghetto/Slum Kids), izašao u oktobru je nastavak onoga što Obnox radi još od početka solo karijere. I dalje je to garažni punk ili rock (kako više volite!) u kome se oseća prisustvo različitih žanrova – post-punka, hardcorea, surf-popa, hip-hopa. Melodije su zakopane duboko ispod slojeva distorziranih gitara i bubnjeva ali sve češće se probijaju na površinu. Obratite pažnju na skoro pop hit See Me! Sudeći po pištolju na naslovnoj strani tema albuma je nasilje što i nije čudo s obzirom na rasne nemire u Americi koji Obnoxu postaju redovna tema. Svih dvanaest pesama su energetske bombe koje udaraju pravo u glavu.
Posle svega, pitam se koliko je uopšte ovo što radi Obnox garažni rock? Po spoljašnjim manifestacijama svakako jeste, ali je po meni problem u tome što je ovo vrlo osmišljen, bolje reći osvešćen opus. A garaža bi po definiciji (bar kako je ja doživljavam) trebala da bude spontana, sirova i izvorna – bez ikakvih filtriranja i oblikovanja – ratio ne sme biti uključen u stvaralački proces. Ono što se danas naziva garažnim rockom (ostavimo pojmove iz šezdesetih godina istoriji) se kreće od imidža momaka iz kraja (nešto kao The Sonics) preko opasnih istetoviranih tipova kojima ne smeš da kažeš ne ma šta te pitali (kao James Leg) do kostimiranih James Brown/Sun Ra impersonatora (kao King Khan). Nikome od njih više nije svojstven  diletantizam ili amaterizam kao što je to bio slučaj kod prvih garažnih bendova iz šezdesetih, ali jeste im svojstvena spontanost i direktnost i težnja da svojom muzikom dovedu publiku u ekstatično stanje. Intelekt, pak, nekako ostaje po strani i kod izvođača i kod publike. Kod Obnoxa to, bojim se, nije slučaj. Intelekt je korišćen da se naprave ovi albumi, koji se, istina je, mogu slušati i bez razmišljanja o tome „šta je pisac hteo da kaže“ ali ukoliko se razmišljanje ipak uključi utisak o njima će se samo popraviti.


Wednesday, November 11, 2015

The Oh Hello's - Dear Wormwood (2015)

Privukli su moju pažnju već prvim albumom svojim originalnim iščitavanjem folk muzičkog nasleđa, a ovim albumom, drugim po redu, nastavili su u pravcu kreiranja pravih malih folk simfonija. Nije za one kojima je draži pristup "na prvu loptu", ovde je itekako na delu muzička nadgradnja osnovnih folk obrazaca. Ako se potrudite da uđete u njihov svet priuštićete sasvim sigurno sebi trenutke uživanja!
The Oh Hellos performs "Dear Wormwood" on Audiotree Live, July 13, 2014. Watch or download the complete session with interview at http://audiotree.tv/s…
YOUTUBE.COM

Tuesday, October 27, 2015

Patty Griffin – Servant of Love (Thirty Tigers, 2015)

Nije loše s vremena na vreme poslušati neku pesmu baziranu na klaviru. Većina folkera vrti ona svoja tri, četiri, neka bude i pet akorda na gitari iz godine u godinu, iz albuma u album, iz pesme u pesmu. Nije da ne volim to, dapače, ali vremenom postane zamorno. Dobro dođe osveženje poput uvodne naslovne Servant of Love koja odmah diže intenzitet na maksimum. Introspektivna u svojoj suštini, vrlo ekspresivna u  pojavnom obliku, odmah te zgrabi i natera te da celom albumu posvetiš potrebnu pažnju. Sledeća, Gunpowder je brža, eksplozivnija, po onom starom filmskom pravilu po kome puška koja visi na zidu u prvom kadru filma mora da pukne na kraju, barut koji se pomene na početku mora da eksplodira na kraju. To se i dogodilo negde na 3:40 kad se začula prava jazz truba Ephraima Owensa. Da, to je sigurno pomak u pravcu eksperimenta, taj „hint of jazz“ koji se tu i tamo čuje na ovom albumu. To naravno ne izlazi iz okvira americana žanra u najširem smislu (ako ga shvatimo kao mešavinu svake muzike nastale na američkom kontinentu) i daleko od toga da je ovo prvi put da je to neko radio ali ipak izlazi iz okvira uobičajene produkcije. Good and Gone ima prizvuk severno afričkog melosa, da li slučajno ili namerno, nije mi baš jasno. Bilo kako bilo, pesma je interesantna, posebno izvikivački način pevanja i periodično jače akcentovanje pri sviranju. Hurt a Little While nas brzo vraća na poznati teren, bluesy kompozicija znatno rastresitija od prethodne dve. Pod „rastresitošću“ podrazumevam da u zvučnoj slici ima više praznina, da nije čitav zvučni prostor ispunjen muzičkim tonovima. Podjednako je (bar u početku) škrta u tom smislu i sledeća, 250.000 Miles koja istražuje folk obrazac a u kojoj dominira filigranski gitarski rad i upečatljivi prateći vokali Shawn Colvin. Made of the Sun je nježna ljubavna pesma, o onom trenutku potpune bezgranične ljubavi između dva bića koji nam se stalno vraća i kada sve prođe. Koliko god emotivna ova pesma bila, u njoj se najbolje oseća ledeni dah zime iz njenog rodnog Old Towna, država Maine. Everything’s Changed pomalo sablasno zvuči, po ovome što čujemo čini se da se sve promenilo nagore. Rider of Days opet kao „best supporting act“ ima Shown Colvin i njene prateće vokale čije svako pojavljivanje pravi razliku. Znatno brža stvar, There Isn’t One Way jeste učinila da krv brže procirkuliše ali nije ostavila bog-zna-kakav utisak. Bolja je Noble Ground opet sa klavirom u glavnoj ulozi i vrlo emotivnom pevanju, pa još kad se opet začula truba…Snake Charmer je još jedna brzalica koja stare melanholike poput mene uvek nekako promaši, al’ me je zato dočekala sledeća, You Never Asked Me, koja najviše liči na tradicionalni folk iz šezdesetih. Shine a Different Way počinje mandolinom da bi se razvila u klasičnu Patty Griffin pesmu, kakve su na ovom albumu tek izuzetak. Starim fanovima će se sigurno svideti.
Pedesetjednogodišnja autorka, čiji je ovo deveti album, ima svoju bazu fanova koji je neće tek tako napustiti i kad eksperimentiše. Uostalom ti eksperimenti i nisu nešto naročito drastični, svode se uglavnom na koketiranje sa ne tako srodnim muzičkim žanrovima kao što je u ovom slučaju jazz, ali još više na uvođenje onih pulsirajućih instrumentalnih matrica koje često pominjem a za koje je na ovom albumu najzaslužniji Craig Ross, multiinstrumentalista i producent. On je, čini se, prilično uticao na zvuk ovog albuma ali bih još veći uticaj pripisao bivšem „čoveku“ Patty Griffin, Robertu Plantu. Njegov Band of Joy čiji je član bila Patty 2010-2011 godine je jedan od boljih primera primene pomenutih matrica. Takođe kroz tekstove provejava reminiscencija na tu vezu.
Kad podvučem crtu, čini mi se da svaki iskorak u bilo kojem smeru ovaj poprilično ustajali muzički pravac čini zanimljivijim za slušaoca, pa se Servant of Love odmah izdvaja iz tekuće muzičke produkcije folk rock-americana žanra. Pitanje je koliko ovaj album može da uspostavi kontakt sa mlađim naraštajima ali osobe sa većom slušalačkom i životnom kilometražom u nogama će sasvim lepo komunicirati s njim.

Sunday, October 25, 2015

Amanda Pearcy - An Offering (2015)

Dobar je novi album Amande Pearcy - An Offering. Možda i bolji od prethodnog, Royal Street. Soulful glas i country pesme, to je za mene dobitna kombinacija!
Amanda Pearcy "Birds On A Wire" @ Meneer Frits Eindhoven 7-4-2014
YOUTUBE.COM

Friday, October 23, 2015

Frankie Lee - American Dreamer (2015)

Ovo nije onaj Frankie Lee iz Dylanove pesme ali vam garantujem da će imati veliku karijeru ako ima imalo pravde na ovome svetu. Znači. neće imati veliku karijeru hehe. Ipak, debut album American Dreamer svakako morate čuti!
Buffalo - the new single from Frankie Lee taken from Frankie's debut album 'American Dreamer', out now on Loose. iTunes: http://smarturl.it/AmericanDreamer-i...
YOUTUBE.COM

Monday, October 19, 2015

Joan Shelley - Over And Even (2015)

Evo jednog dobrog folk albuma. Joan Shelley - Over and Even (2015) Žena je iz Kentackyja, ima prijatan glas i peva čist folk, nema tu nikakvih primesa drugih žanrova. Will Oldham na par pesama peva prateće vokale. Ljubitelji folka neće biti razočarani!
Listen to "Over And Even" by Joan Shelley by NoQuarterRex #np on #SoundCloud
SOUNDCLOUD.COM|АУТОР: NOQUARTERREX

Sunday, October 11, 2015

Steve Agnew & Hurricane Road - Bad Blood and Whiskey (2015)

Kao Englez koji izvodi Amerikanu neće dobro proći ni u svojoj domovini ni u Americi. Šteta, čovek uopšte nije loš!
Stevie Agnew and Hurricane Road from the album Bad Blood and Whiskey release date 20.6.15
YOUTUBE.COM

Wednesday, October 7, 2015

Dave Rawlings Machine – Nashville Obsolete (2015)

Prava poslastica za ljubitelje amerikane stiže iz kuhinje Rawlings/Welch. Ovoga puta u glavnoj ulozi nije prominentniji deo najkreativnijeg dueta koga amerikana u ovom trenutku može da ponudi, Gillian Welch, već čovek iz drugog plana, njen životni i muzički partner, Dave Rawlings. Ovo je druga ploča izdata pod imenom Dave Rawlings Machine. Prva, A Friend Of A Friend, izdata je sada već davne 2009. I pre i posle toga Dave Rawlings je učestvovao kao gitarista i kompozitor na svim albumima koje je Gillian Welch objavila. Bilo da je nosilac albuma Gillian, bilo da je to Dave, atmosfera je slična, razliku pravi daleko ekspresivniji Gillianin vokal, što nikako ne znači da i ploče koje su izdate pod Daveovim imenom nemaju svoje adute.
Kad sam spomenuo poslasticu, odmah da objasnim. Nisam mislio na instant poslastice iz restorana brze hrane, više sam mislio na Rozen-tortu moje babe koja se pravila od sedam ručno razvijenih kora i morala je da odstoji bar tri dana u sobi sa podom od nabijene zemlje da bi upila potrebnu količinu vlage. Mukotrpno je bilo to čekanje, ali bi se uveliko isplatilo jer taj ukus i dan danas pamte gustativne papile mog jezika. Tako je i kod Dave Rawlings Machine – dugo smo čekali ovaj album i kada smo ga dočekali mogli smo ponovo (po ko zna koji put) da osetimo tako dobro poznati slatki ukus country rocka.
Svega sedam pesama ima na albumu ali su prilično dugačke (ukupno 44 minuta). The Weekend kao da je nastavak Neil Youngove Out On The Weekend a i sledeća Short Haired Woman Blues naslanja se na Younga iako vokalne harmonije vuku na Gary Louris/Mark Olsonovsko slaganje glasova. Jedanaestominutna The Trip i Body Snatchers su, opet, prizivanje Dylana bar što se vokalnih figura tiče. The Last Pharoah i Candy idu pravo u sedamdesete do Nitty Gritty Dirt Banda i preko njih još dalje u prošlost sve do legendarnih Carter Family. Pilgrim (You Can’t Go Home), poslednja pesma na albumu kao da je davno izgubljeni snimak sa Basement Tapes sessiona Bob Dylana & The Banda.

Ne treba shvatiti bukvalno ove poveznice koje sam napravio, neko drugi ljudi će čuti neke sasvim druge uticaje, ovim sam samo hteo da ilustrujem duboku ukorenjenost muzike Dave Rawlingsa i Gillian Welch u tradiciju country rocka i old-time folka. Kada se slušaju u kontinuitetu ove pesme zvuče kao opušteni back-porch session dugogodišnjih prijatelja koji znaju kako oni drugi dišu, koji se savršeno razumeju i iz čije svirke isijava ljubav prema ovoj vrsti muzike. Ljudi koji savršeno vladaju žanrovskim obrascima (Paul Kowert iz Punch Brothersa, Willie Watson iz Old Crow Medicine Showa, da ne govorimo o Gillian i Daveu) uspevaju da ih nadograde davanjem ličnog pečata. Da postoje samo vokalne harmonije Davea i Gillian i izuzetan Daveov gitarski rad ovaj album bi dobio visoku ocenu, kada tome dodamo i kvalitet pesama zagarantovano mu je visoko mesto na godišnjoj listi svakog ljubitelja žanra. Neljubitelji, opet, slušajući Staromodni Nashville (moj prevod naziva albuma) sigurno neće postati ljubitelji. Za njih će to biti samo još jedna dosadna country ploča.


The California Honeydrops - A River's Invitation (2015)

Itekako može Poljak da svira Soul/R&B/Funk što dokazuje Lech Wierzynski, leader benda The California Honeydrops. Ništa novo pod kapom nebeskom ali za nas matorce koji smo bili mladi sedamdesetih godina lepo podsećanje na dane prohujale mladosti. Ovaj živi snimak je znatno tvrđi nego album, album je mek k'o pamuk!

Will Johnson - Swan City Vampires (2015)

Will Johnson, leader benda Centro-matic, izdao je novi album Swan City Vampires. Muzika slična onoj koja je proslavila njegov matični bend koji više ne postoji, vrlo lična, vrlo suptilna i vrlo mi draga. Neće ona zauzeti vrhove ničije godišnje liste (pa ni moje) ali će joj se mnogi vraćati, pa i ja. Kad je kišni dan, ili kad stvari ne idu onako kako bismo hteli ili kada hoćemo da budemo malo sami sa sobom...
Listen to (Made Us Feel Like) Kings by Will Johnson #np on #SoundCloud
SOUNDCLOUD.COM|АУТОР: WILL-JOHNSON-MUSIC

Lana Del Rey – Honeymoon (2015)

Great American Songbook dobija svoje nove priloge sa možda najmanje očekivane strane. Lana Del Rey je ta femme fatale koja je otvorila njeno novo poglavlje u dvadeset prvom veku. Za one koji ne znaju, pod pojmom Great American Songbook se podrazumevaju popularne pesme nastale za potrebe Broadwayja i Hollywooda u prvoj polovini dvadesetog veka, negde do pojave rock’n’rolla. Harold Arlen, Jerome Kern, Cole Porter, George Gershwin, Johnny Mercer su samo najpoznatija imena kompozitori ili tekstopisci klasika tipa Over The Rainbow, The Way You Look Tonight, I’ve Got You Under My Skin, Summertime, Moon River, koje neki smatraju i bukvalno američkom klasičnom muzikom. Neki od vas će pitati: Otkud, dođavola, Lana Del Rey sa njima u istoj rečenici!?!
Odgovor je jednostavan – preslušajte album pa će vam biti jasno! Ili neće. Meni je bilo jasno već od prvog takta uvodne Honeymoon koja mi je instantno prizvala Mancini/Mercerovu Moon River. Music To Wach Boys To je takođe sintisajzerski orkestrirana, vrlo diskretno, što doprinosi sanjalačkoj atmosferi pesme. Terrence Loves You nije jedina pesma u kojoj Lana demonstrira svoje zavidne pevačke kvalitete ali jeste jedina u kojoj joj glas dobija operetski vibrato. I dok hor u pozadini šalje i posle skoro pedeset godina  još uvek istu poruku: Ground control to Major Tom/can you hear me all night long? pozivajući se na David Bowiejevu Space Oddity, postaje skoro fizički opipljiva apsolutna - kosmička usamljenost svake ljudske jedinke u ovom životu i svetu. Repetitivna God Knows I Tried ne odmiče mnogo po atmosferi i značenju od prethodne ali u znatno jednostavnijem pakovanju. I High By The Beach, pričalica koja bi se u Laninom kanonu mogla definisati kao hip-hop je ipak obmotana nostalgično sentimentalnim plaštom tako karakterističnim za nju. Freak u kome se smenjuju trip-hop pasaži i orkstarski aranžmani i Art Deco koji je više trip-hop su slične po formi i po sadržaju. TS Elliotovu poemu Burnt Norton je Lana delimično odrecitovala valjda da nam kaže da je vreme nenadoknadivo, da ono što je propušteno ili ono što je urađeno ne možeš ni na koji način promeniti. Religion je ljubavna pesma, kao i većina drugih sa albuma, meni pomalo monotona. Zato je živahnija i meni mnogo draža Salvatore, koja je iako potpisana od Rick Nowlesa i Lane Del Rey faktički obrada čuvene That’s Amore (Warren/Brooks), pesme koju je originalno izvodio Dean Martin uz malu pomoć Jerry Lewisa u filmu The Caddy iz 1953. The Blackest Day je pesma o odlasku voljene osobe i opet o usamljenosti. Pesma 24 (hours) je još jedna od onih sa Honeymoon albuma koje su komotno mogle biti napisane u eri Great American Songbooka. Swan Song je labudova pesma ovog albuma a poslednje reči koje nam Lana upućuje su: why you work so hard when you could just be free… Ipak, tu se album ne završava. Jedina obrada je ona od Nine Simon – Don’t Let Me Be Misunderstood (Benjamin/Caldwell/Marcus) koja sigurno nije slučajno izabrana i ostavljena za kraj – Lani je očigledno stalo da razumemo ovo njeno referiranje na prošlost i da osetimo taj sentiment koji pokušava da nam dočara. I ona etablira novu osećajnost…

Sada, posle višekratnog preslušavanja ploče, još sam sigurniji da su novi prilozi za Great American Songbook spremni i da se nalaze na ovom albumu. Odustao sam od svoje početne ideje (posle prvog, površnog, slušanja) da je ovom pločom Lana Del Rey izvršila transkripciju jazza (nastalog kao pre svega šlagersko plesna muzička forma) za dvadeset prvi vek vrativši ga svojim korenima, ipak bi to tvrditi bilo poprilično preterivanje. Pre svega zbog toga što pesme iz ove pesmarice i nisu jazz pesme. To su i onda bile, kao što su i sada, samo standardne pop pesme. Lana je uspela, kao retko ko pre nje, da obilato koristeći savremene muzičke forme i instrumente ipak zadrži taj stari tradicionalni šmek i na nenametljiv način približi Great American Songbook svojoj vrlo brojnoj savremenoj publici.


Leigh Nash - The State I'm In (2015)

Svi se sećamo velikog hita grupe Sixpence None The Richer "Kiss Me". E pa, ova žena ga je napisala i otpevala. Ona je još jedan dokaz da sve bele američke pop zvezde i počinju i završavaju kao kantri pevači/pevačice.
"The State I'm In" title track from Leigh Nash's album, The State I'm In.
YOUTUBE.COM

Brent Best - Your Dog, Champ (2015)

Brent Best iz benda Slobberbone je izdao svoj prvi solo album "Your Dog, Champ". Nađite ga obavezno jer sadrži neke od najboljih pesama u singer/songwriterskom maniru izdatih ove godine. Nisam našao na jutubu moju omiljenu, grandioznu Clotine ali će kao ilustracija sasvim dobro poslužiti i ova, Robert Cole.
Holiday Hangout In Store Arkansas CD & Record Exchange - December 2012
YOUTUBE.COM|АУТОР: MEL5545

Samantha Fish – Wild Heart (2015)

Među blues puristima dosta rasprostranjeno mišljenje da blues ne može u potpunosti usvojiti belac, a pogotovo bela žena, po ko zna koji put opovrgava ova dvadesetpetogodišnjakinja iz Kansas Cityja. Iako je zlatno doba bluesa odavno prošlo (skoro sve značajne blues pesme nastale su između 1920 i 1960 godine), povremeno se (doduše, sve ređe) pojavi neko ko nas svojom muzikom vrati u to zlatno doba. Mene je Sam Fish začarala izvođenjem blues klasika „I Put A Spell On You“ Screamin’ Jay Hawkinsa na snimku sa North Atlantic Blues Festivala koji se održava u Rocklandu, država Maine, začarala me toliko da sam tu pesmu više od nekoliko puta uzastopno preslušao, pa sam onda tu noć dokrajčio na njenom YouTube kanalu i to me je ponukalo da sutradan, odmoran i čio, potražim njena studijska izdanja. Izdala je od 2011 do 2015 godine  (računajući i ovaj) tri studijska albuma plus onaj sa koleginicama Cassie Taylor i Dani Wilde.
Prva dva, Runaway (2011, Ruf Records) i Black Wind Howlin’ (2013, Ruf Records) iako sadrže veoma dobar autorski materijal savršeno jasno pokazuju odakle Samantha crpi inspiraciju – gitaru je učila slušajući Stevie Ray Vaughana i Keith Richardsa, a stav je preuzela od Sheryl Crow. Kao što ćemo videti u daljem tekstu, kopa ona i dublje u potrazi za inspiracijom. Za razliku od Ane Popović koja se krenuvši od bluesa obrela u vodama fusiona sa funkom, rockom i soulom i polako postaje mainstream, Samantha je krenula potpuno suprotnim putem – ka Delta bluesu i roots muzici. Već na drugom albumu blues čistunci su joj zamerali previše countryja koga ja, iskreno, na tom albumu jedva da primećujem, dok je treći jasan iskorak ka roots žanru. Već izbor producenta je dokaz – na prva dva bio je to Mike Zito, klasični bluzer, na trećem je to Luther Dickinson iz North Mississippi Allstars koji iako takođe bluzer par excellance više naginje roots muzici.
Već prva stvar na Wild Heart albumu, Roadrunner, počinje kao nekakav country napev, zadihani srednji deo pesme lepo dočarava „on the road“ feeling, u stilu juhuuu, idemo na put. Place To Fall je spora blues balada začinjena pratećim vokalima poznatih gospel  pevačica Shontelle Norman-Beatty i njene sestre Risse Norman koji i ovu pesmu malo pomeraju iz obrazaca žanra (trivia: koristile su isti mikrofon u Royal and Ardent Studiju u Memphisu, Tennessee, kojim je Al Green otpevao sve svoje najveće hitove). Blame It On The Moon je opet blues srednjeg tempa sa prizvukom countryja. Sledeća, Highway’s Holding Me Now priziva Lynyrd Skynyrd, južnjački rock je u pitanju. Go Home je jedan od ličnih favorita gde ponovo briljiraju sestre Norman a Samantha vrlo uživljeno i proživljeno peva ovu pesmu. Diskretna pratnja Luthera Dickinsona mnogo doprinosi ukupnom ugođaju. Prvin od dva covera, Jim Lee Blues Pt.1 Charley Pattona je potvrda onoga što sam ranije nagovestio – stigla je naša Samantha i do starog Charleyja, na samo izvorište Delta bluesa i bluesa uopšte. Ovaj akustični intermezzo je u stvari bio samo priprema terena za jednu od najenergičnijih stvari sa albuma, stevierayvaughanovsku Turn It Up, gde njeno veličanstvo gitara ima glavnu ulogu, Show Me nastavlja u istom stilu sa rockerskom varijantom bluesa koja je u stvari najmilija našoj današnjoj heroini. Lost Myself je najzad prava blues balada u kojoj je Samantha vokalno veoma uverljiva. Naslovna Wild Heart je žestoka kao što pesma koja se zove Divlje srce i treba da bude. Pravi rock’n’roll! U Bitch On The Run Samantha nastavlja u istom stilu, valjda da nas ubedi da su oni country izleti samo mala avantura. Album zatvara Junior Kimbroughova pesma I’m In Love With You akustične pojavnosti u kojoj se tempo malo spušta i dopušta da Samanthin vokal dođe do punog izražaja.

Kada se pogleda album kao celina prvo što se primećuje je težnja Samanthe Fish da proširi dijapazon  uticaja na svoju muziku što je i uspela prvo izborom producenta Luther Dickinsona pa onda i saradnjom sa nashvilleskim songwriterom Jim McCormickom koji su albumu dali taj jedva primetni country touch. Tome pomaže i njena boja glasa koja je takva da je mirne duše mogu zamisliti kako izvodi country hitove. Upada u oči i odlično bubnjanje Brady Bladea i Luther Dickinsonov kako producentski tako možda čak i više svirački doprinos. Primetno je i to da u studijskim uslovima, iako su sve pesme, kako kaže sama Samantha, snimljene iz jednog ili dva pokušaja uz minimalne naknadne intervencije, sve ovo ipak zvuči za nijansu kruće i, ako hoćete, uštogljenije nego na njenim živim nastupima. Zato mi kao njen dosadašnji vrhunac ostaje onaj trenutak na nekom od njenih youtube snimaka (ne sećam se više na kom) kada je, završivši solo deonicu, sklonila levu šaku sa vrata svoje gitare, ova je ostala da lebdi u vazduhu, da bi posle nekoliko sekundi, kao da je čekala instrukcije „odozgo“ nastavila sa još lepšim solom od onog prethodnog. Mimika i gestikulacija – govor lica i tela često govori više o posvećenosti i ljubavi prema muzici koju neko izvodi nego muzika sama. Bez obzira na to što će u blues žanru biti teško ili nemoguće snimiti ni inovativan a kamoli revolucionaran album, ovakvi izvođači i njihovi radovi mu u svakom slučaju produžavaju život na neodređeno vreme.


Destroyer - Poison Season (2015)

Posle prvog slušanja nisam bio oduševljen ali album je očigledno "grower" pošto ga posle trećeg još malo pa obožavam. Dobri "lyrics", dovoljno drame da ti zadrži pažnju, i duvači koji te oduvaju! Dan Bejar je pokušao da napravi razliku u odnosu na opšteprihvaćeni Kapputt iz 2011 i uspeo je u tome. Ipak, orkestarski aranžmani i stilska nedoslednost (ili ako hoćete - raznolikost) zahtevaju otvorenijeg slušaoca. Zato, otvorite se i uživajte!
From the album Poison Season, out August 28, 2015. Vinyl / CD: http://smarturl.it/poisonseason Download:http://smarturl.it/PoisonSeasonDL Dan Bejar: vocals ...
YOUTUBE.COM

Coeur de Pirate - Roses (2015)

Beatrice Martin, dvadesetpetogodišnja Kanađanka iz Montreala, Quebec koja nastupa pod imenom Coeur de Pirate (Srce gusara) se smatra jednom od najvažnijih savremenih nastavljačica svetle tradicije francuske šansone. Ova pesma je pitki pop pevan na francuskom jeziku ali na albumu Roses ima pesama sasvim drugačijih raspoloženja. Ne tvrdim da je u pitanju esencijalni album, ali vredi ponekad poslušati i nešto što je ređe na mom slušalačkom meniju.
Nouvel extrait disponible sur iTuneshttp://apple.co/1F6fiKi Producteur: Bjorn Yttling Paroles & Musique: Béatrice Martin Pochette: Hsiao-Ron Cheng
YOUTUBE.COM

Holly Golightly - Slowtown Now! (2015)

Ova Holly ima tu neverovatnu sposobnost da uvek zvuči savršeno opušteno, spontano, bez ikakve tenzije i pretenzije. Prvi deo albuma vuče na nekakav easy-listening jazz provučen kroz njene filtere, drugi deo se već vraća u blues kome ona izvorno pripada, sve se to sklapa u skladnu celinu - muzika kao stvorena za kasne noćne sate. Nisu ove pesme uklesane u kamenu, nijedna neće postati klasik žanra, ali meni je dovoljno što sam ovih nešto jače od pola sata proveo u dobrom društvu...
Taken from the album Slowtown Now! (Damaged Goods Records 2015) Use this link to buy -https://damagedgoods.greedbag.com/buy/slowtown-now/
YOUTUBE.COM

About Obnox

Ovog tipa bih voleo da vidim uživo! U poslednje 4 godine izdao je 5 albuma, ne zna se koji je opasniji od kojeg. Ovde ga vidimo u nekoj Bo Diddley-meets-David Bowie stvari, ima kod njega i rap/hip-hopa, hardcorea, garage punka, rock'n'rolla...ako ste skapirali da se ponuda u ovim žanrovima svela na izbor između kamilice i majčine dušice i želite nešto stvarno subverzivno i ljutito, probajte Obnoxa!
Obnox I'm Bleeding Now live 27 October 2012 WCSB Masquerade Ball Cleveland Public Theatre Cleveland OH ggivds@gmail.com
YOUTUBE.COM

Korrina Repp - The Pattern of Electricity (2015)

Korrina Repp (Portland, Oregon) je zaslužila ocenu 4/5 originalnom, hrabrom i interesantnom muzikom. Indie-folk je žanr i u ovogodišnjoj ženskoj konkurenciji može da stane rame uz rame se izvanrednom Courtney Barnett koja je više rokerski orijentisana za razliku od wierd-folk usmerene Corrine.
Official music video for the first single from "The Pattern of Electricity", Corrina Repp's brand new solo album (CD and limited edition LP available on www....

Noah Gundersen - Carry The Ghost (2015)

Noah ga je ubrzao malo, dodao par instrumenata i sada sve to zvuči mnogo privlačnije za širu publiku. I dalje je to uglavnom štivo za depresivce ali nije više ravno već ima itekako dinamike i crescienda tu i tamo. Prilično dobro!
(Pesma Heartbreaker sa prošlogodišnjeg EP-ja nalazi se i na novom albumu)

Noah Gundersen Twenty-Something EP 2014